Ko zrelo posmatra po svijetu vidi će ogromnu oskudicu kod mučenika — radnika poljskih. — oskudicu da oni ni pri takom teškom radu nemaju bunara ni živih prirodnih ni vještačkih ladnika. Zbog toga utruđeni radnik nije nevaljalu i mlaku vodu, odmara se i jede ono malo čemernog obroka pod udarcem žarkih sunčanih zraka. Ugnjetači svjetski i dembeli pored ladovine salonske imaju i skupocjene paviljone u prelijepim baštima, a tvorac kulture čovečanske — radnik, većinom nema u okolici svog teškog i preteškog rada ni bunara da se čiste i ladne vode napije, i njome svoje prašnjavo i utruđeno tijelo opere, niti ladnika da pod njime od umora dušom dane i malko se odmori i potrošenu snagu nadoknadi.
Rad taki je prava robija, pravo mučenje; i zaista ima pravo svaki radnik nepoći na taki rad, dok mu se bar te dvije potreba neudese. S toga nužno je, u interesu zdravlja i pravičnosti da se postara svaka opština i država da se zakonom utvrdi da se svuda na poljskim njivama udese valjani bunari na svakih 300 lanaca zemlje, i gust ladnik na svakih 50 lanaca, pa bio on vještački na podobije šatre ili od nasađene šumice. Tam gdi se to zbog oskudice nemože postići dužnost je državi, opštini i crkvi da potrebnim upomoć priteče. Ko na tu važnu potrebu naroda i slične potrebe nesvodi brige i nedaje pomoći i savjeta, taj ili je neznalica ili ugnjetač i grobar naroda. Vrijeme je da se uvidi da je preče namirivati narod sa takim potrebama, pa onda sa alatima i mašinama, kojim se lakše i brže poslovi poljski vrše, no podizati kasarne i zvonare, gradove i kubeta, ratne lađe i oltare, arsenale i manastire i t. d.