- Nek se niko ne boji, da će pasti u suvu bolest i doći u jektičavo stanje, ako zapamti pa tačno i marljivo vrši sva zdravstvena pravila, koja smo dovde navodili. Jer bolest ovu donosi: prekomjerno, umno i tjelesno naprezanje pored loše hrane, vlažnog stana i nečistog vazduha; duboka tuga i žalost, izgubljena nada, roditeljska pokvarena krv, a najčešće lumpovanje, onanisanje i nagla prehlada. (Prohladiti se može najlakše i najopasnije kad se umorno znojavno tijelo naglo izloži vrlo hladnom vazduhu i vetru. O očevidnoj opasnosti ovoj govorili smo mi u 11. pravilu, kamo čitaoca, ovaj mah upućujemo.)
- Ako li je neko već opazio na sebi prave znake od tih bolesti, evo siguran lijek protiv njih:
- Prvo, kretajući se u prijatnom društvu i kakav olak rad vršeći, valja od sebe udaljavati sve misli, koje bi navlačile tugovanje i žalost; šetajući se u ime ozdravljenja po vazduhu čistom valja duboko zvišdukati, pa se onda čovjek ne može baciti u misli, koje ga satiru;
- drugo, izbjegavati, što se većma može, svaku ljutnju i svađu;
- treće, držati u stanu, oko stana, u postelji i na tijelu najveću čistoću;
- četvrto, piti kozije mlijeko. Piće mlijeka valja odpočeti sa jedno tri omanje čaše dnevno, pa svakim danom na više ići do najveće mjere, oko dvije oke dnevno; na toj mjeri ostati koji mjesec dana i sići na prijašnju mjeru postepenim umanjavanjem; za suvu bolest takođe jako se fali piće sirutke od mlijeka;
- peto, u mjesto hljeba jesti žitnu varu — varicu, o kojoj smo potanje govorili u pravilu 3., ili bar hleb od nesijana brašna;
- šesto, svaki dan po dvoje po troje rovitih sasvim mekano obarenih skorašnjih jaja popiti. Zdravija su jaja kad se samo malo zagriju i u mjesto soli sa sitnim čistim šećerom piju i sa kojom kašikom varice založe. — Uz to dobro je mazati prsi sa guščijom masti i nositi toplu obuću i vunenu flanelu na tijelu; i čarape nek su vunene (to posljednje dobro je i za one, koji pate od protisli i kašlja);
- sedmo, u opšte je korisno, pa i za ovu se bolest kao dobro preporučiti može jedenje u što većoj mjeri slatkih zrelih trešanja, suvog grožđa, sosa od crnog luka i prijesne rotkve. Rotkvu je bolje jesti bez soli; vara i rotkva čini, te čovjek ima pravilnu stolicu, a crni luk daje prijatan san. Jektičavom i onom što pati od suve bolesti treba sumpora, a tog će dovoljno moći dobiti u jajetu, rotkvi i crnom luku;
- osmo, supruške odnošaje svesti na najmanju vremensku mjeru: sedmičar ili i mjesečar u tome postati;
- deveto, ako prilike dopuštaju obitavati preko cijelog ljeta u nekom župnom i zdravom mjestu;
- deseto, neophodno je u ljetnje doba svaki dan na sahat na dva prije podne šetati u čistom vazduhu, metnuviši ruke na leđa, uspravno hodajući i neku najdublju pjesmu sviždukati. Ako se nahodi neki brežuljak u okolini, udesnije je ovu šetnju penjući se na njega i silazeći s njega činiti;
- jedanesto, još bolje i spasonosnije utiče na oporavljanje džigerice i svega organizma, tijela i mozga, kad se disanje i udisanje vazduha ovako uredi: Čim se ugrabi topal dan i kako se u određeno vrijeme dođe na čisto mjesto u šetnju ili na rad treba uspravljeno stati, prsa ispupčiti i obje ruke na krstima prstima spojiti: zauzevši taki položaj treba polagano vazduh u se na nos udisati a u isto doba sa svim lagano ruke uz leđa na vis ka plećima podizati: kad se već duboko udisalo, nužno je tako isto polagano izdisati i ruke na niže spuštati. Ovakim udisanjem i dizanjem ruku, daje se široke prostorije džigerici, da se raširi i kroz sve svoje sunđeraste rupice i kanaliće čist vazduh propusti. A spuštanjem ruku i dubokim izdisanjem, sužavaju se prsi i džigerica, te se tako sav pokvareni vazduh iz tijela izgoni. Tim se krv obnavlja i džigerica liječi. Ovo je najblagodetniji melem za bolesno i zdravo čovekovo tijelo. Ovim se udisava život i izdisava bolest i smrt, izdiše jektika i a udiše zdravlje.
Nego i u ovome mora se biti oprezan i vješt, da se ne bi u mjesto koristi šteta stekla. Prvih dana valja udisati tek po nekoliko puta dnevno i to sa osrednjom dubinom udisalja. Druge sedmice povisiti udisanje pa 10 do 15 puta, pa onda svakim danom sve po 3—4 udisaja umnožavati, dok se ne dođe na mjeru 50. Na ovoj mjeri treba ostati jedan mjesec dana. Tad se može udisati do najdubljih dubljina. Koliko se više udisani čist vazduh zadrži, toliko se više krv prečišćava i džigerica širi i oporavlja poremećene svoje delove. Duboko i lagano udisanje i izdisanje traje čitavi minut, t. j. 30 sekunada udisanje a toliko i izdisanje. Kad se naumi prestati, mora se postepeno pa manje spuštati, dok se do običnog disanje ne dođe. I za ovo treba najmanje 10—15 dana, jer nagli skokovi mogu škoditi i u ovome, kao i inače pri drugim odvikama.
Jektičavima i onima, što pate od suve bolesti i u opšte kašlja strogo zabranjuje se: kava, duvan, tej, rum, liker i sva ljuta pića, pa stara, preljuta, preslana jela. A Dr. Bok na osnovu naučnih ispitivanja veli da su za njih vrlo udesna umjereno masna jela i kisela, a naročito za one, koji pate od plućnih tuberkula. Opravdano je, dakle, i ono što narod naš od tih bolesti: kiselicu, surutku i suvu slaninu ili guščiju mast upotrebljava. Jektičavom škodi naročito hladno i vlažno vrijeme, osobito iz jutra i noću. Ako im se mora po takom vremenu hodati ili putovati, onda nužno je da zaviju nos i usta čistom tankom i rijetkom maramom; to ublažava onu oporost vazduha.
Uz put napominjemo da narod slavi i ovaj lijek od suve bolesti i jektike: odreži vrhove od kopriva i osuši ih u ladovini gdi vetar promauje. Kad su sasvim suvi valja ih sitne stući u prašak, te ga sa čistim medom pomješati. Bolestnik nek jede taj lijek nekoliko puta na dan i za koju nedelju dana sušice će nestati, i bolnik ozdraviti.
Svi belesnici spore, hronične jektike sigurno će ozdraviti, ako ove navedene poruke, vršili budu, ma im sav svijet rekao, da će umrijeti. Samo nagloj jektici lijeka nema. Inače se zna, da se hiljadama stradalnika, kako su ta pravila poznata, izliječilo, i ako ih je bilo na po puta grobu — smrti.
Učitelji, svećenici i ostali upravljači naroda mogli bi narod ovome, pa i svemu drugom što će mu donijeti koristi, navikavati, kad bi se znanjem i poštenjem uzvisili da poznaju i savjesno vrše visoki svoj zadatak, veliki svoj poziv. No u ime toga bi se trebalo mahnuti zaoblačnih sanjarija, uspavljivanja posredstvom njih; u ime toga upravljači bi trebalo, da se okanu onako savjesne brige i čuvanja autoriteta svoje vlasti, pa više da se staraju o zdravlju i blagostanju naroda, o sreći tog hranioca svoga naroda.