Ovde ćemo prije svega reći, da je nužno, uobičajiti kao zakon, da ni jedna mati ne doji dijete, koja zna, da je ma u čemu bolesna, ili kojekakvim lijekovima i boljama u mladosti krv svoju pokvarila. Materina pokvarena krv zarazna je i ubitačna za djecu i onda dok su u majci i onda kad su pri sisi. Škrofulozna djeca su gotovo najviše onako nagrđena i osakaćena zbog pokvarene krvi roditeljske.
S toga bi najbolje bilo, da bolešljive ženske i ne rađaju djece, jer je njihov porod mahom na dosadi roditeljima, porodici i narodu. Djecu takih matera valja isprva dojiti mlakim kozijim mlijekom, a pošto ojača za koji mjesec, treba ga hraniti kašicom, to jest, cicvaricom, koja se spravlja, peče od mlijeka i neprosijana šenična brašna. Ona mora biti žitka i mlaka za pitanje djetetu. Majka u Bosni, seljanka, pita svoje „drago čedo“ prstom. I ona bez nauke, onako neuka vrši zahtjev nauke. Prst ne kvari zube i usta, niti se na njemu može dati vruće kašice, kao što pomodarke varošanke sa kašikom čine i djeci škode.
Taka hrana je u opšte za djecu najzdravija. Svaka doilja bila mati ili tuđinka mora imati zdravu hranu, čist vazduh i prijatno društvo. Ona ni pošto ne treba da se ljuti, svađa, niti da tuži u kakvoj nevolji i očajanju, jer to porušava zdravlje odojčeta, djeteta. U piću ni supruškim odnošajima takođe umerena mora biti. Čim se doilja s nekim svađa i u uzrujanost dođe odma će dijete te noći nemirno spavati i bolno izgledati i osjećati se. Kakva je hrana i raspoloženost doilje onaka joj je i krv i mlijeko. A kakvo je mlijeko doikino tako je i zdravlje i raspoloženje dijeteta. Ovo treba da znaju i prema tome da se upravljaju majke i doikine, ako nisu rade da budu ubijce svoga odoičeta.
Djecu treba ostaviti dnevno dva tri puta da se isplaču i plačući koprcaju. Tim se u njih jačaju mišići, razvija džigerica i prsi i sav im majušni tjelesni pribor. To je neophodno nužno za njih, za njihovo zdravlje. No se jednako mora paziti, da soba sa čistim vazduhom snabdjevena bude. S toga žalosno izgleda navika našeg tako zvanog „izobraženog svijeta“, koji se s djecom zajedno guri i čami u najmanjim i najzagušljivijim sobicama, a najveće sobe drži zastrte i prazne, a u njima goste dočekuje da nekoliko minuta ili sahata provedu. A da je kod te vajne „izobražene i otmjene klase“ bar malo svijesti, ona bi sa svojom dječicom obitavala u najvećim i najzdravijim sobama, a male sobe upotrebljavala za prljavo rublje i ostale stvari. No šta ćemo? Roditelji većma vode udešavati kuću po modi nego-li po potrebi. Tome se danas, na žalost i sramotu „civilizacije“ naviknu djeca od roditelja, nastavnika i upravljača, pa i kad postanu matere i žene nemogu se te navike ostaviti. Zar je preča moda, raskošni namještaj, paradna soba za zvane i nezvane rijetke goste, nego li zdravlje svoje i svoga naroda?! Pa i pored toga i pored ostalih rugoba što se u tom „civiliziranom svijetu“ viđaju, nahodi se mnogo svijeta, koji ne priznaje, da je sadanja civilizacija, mahom pokvarena, bolešljiva i nedostojna visokog zadatka prave civilizacije, one zdrave civilizacije, koju propovjeda nova, napredna nauka socijalizma.
U letnje doba valja djecu po vazdan na polju držati, ne gdi u hladu pod kakvim trenom, u čistom vazduhu. — Kolevka treba da je sa sviju strana izbušena i uzvišena od tla zemljina, kako bi tako bila pristupnija čistome vazduhu. S toga su najzdravije kolevke, bešike od pruća ispletene. — Odrasliju djecu pošto prohodaju, treba ostaviti, da se igraju i zabavljaju dok god za to volje imaju. Oko gomile čista pijeska, za njih je zdravo igrati se. Ko god može, nek nabavi u letnje doba za djecu bar jedna kola pijeska. — Žalosni su oni roditelji i vaspitači, koji nagone djecu da su mirna i da u sobi pored njih „kao anđeli“ sjede i kojekakve njihove razgovore slušaju. Tim se sahranjuje djeci zdravlje i od tuda postaju često u životu neslobodni i povitljivi. Bolje bi bilo radovati se, kad su ona nestašna i voljna po polju neku igru, zabavu i posao tražiti ili prosto trčkarati, nego li hvaliti njihovu mirnoću i ćutljivost.
Da je djeci neophodna čistoća u postelji, u stanu gde su, u odjelu i hrani prikladnoj, držimo za izlišno govoriti, jer će svaka mati znati, od kolike je to koristi za tu majušnu čeljad ljudsku. Za njih je još nužnija čistoća no i za same odrasle članove.
Ljubiti djecu po uobičajenoj navici nevalja pošto se time njihovom zdravlju škodi i što se tako može često prilijepiti bolest kakva. Mati nek ukaže ljubav svoju prema svom djetetu vršeći ona pravila, koja djeci donose zdravlje i sreću, a ne golim cmakanjem, grlenjem, pritiskivanjem i štipanjem.
Još nek znaju i zapamte sve majke, da kava i sama i s mlijekom nije ni malo dobra za zdravlje djece, a za odojčad još manje; ona se teško vari u želudcu, a osim te nezgode, može od kave dijete dobiti potres u živcima i grčeve. — Ovo tvrde najiskusniji lekari.
Čaša čista i friška mlijeka najzdravija je za djecu. Ako se baš hoće da se mlijekom nečim začini, onda u interesu zdravlja nek se pravi i upotrebi kava od čistog žita ili kukuruza ili ječma, koja daje hrane, zdravlja i uštede.
Učitelji treba da nastoje, da se djeca prije osam godina ne primaju u školu; da se učenje na izust iz knjiga sa svim ukine, da se ne drže ni kada u školi predavanja više od tri četvrti sahata; jer sve troje to jako podriva i ruši umnu i tjelesnu snagu djece. S toga im svakog sahata, treba dati četvrt sahata, da se igraju ili neki ručni posao rade, u bašti ili gde god na drugom udesnom i celishodnom mjestu. Djeci je gimnastika neophodna; ona je njihova radost, čuvar zdravlja, poluga života; tvorac enerđije, pokretač vrijednosti.
U letnje doba učitelji i opštine valja da udese zgodne hladnjake, bilo od granja, bilo od dasaka, da bi tako djeca u čistom i okritom vazduhu izvan zagušljivih školskih zidana, učiti mogla. Tako isto bi trebalo, da svaka opština udesi za djecu kupatilo za kupanje i plivanje. Bez toga je škola sakata, koja stvara osakaćenje i zlo.
Učiteljima treba da je dužnost, bar svake sedmice jednom izvoditi djecu van mjesta koji sahat daljine, u šume, njive, voćnjake, livade i radionice, da tamo predane, posmatraju i slušaju od učitelja pouke o prirodi i o svima viđenim prirodnim proizvodima, koje odrasli društveni članovi za razne ljudske namirnice izrađuju.
U kojoj se školi tako ne radi, ta škola i školovanje ne razumije svoj veliki zadatak; ona nezna ili neće da stvara uslove za zdravlje, vrjednoću, znanje i sreću narodnu.
Roditelji i učitelji najviše su pozvani i određeni, da navikavaju malo po malo djecu na sve promjene, koje čovjeka u životu snaći mogu: hladnoću, vrućinu, promaju, vjetar i druge vremenske nepogode. To se može dostići kupanjem i pranjem tijela svaki dan ladnom vodom, i izbjegavanjem toplih haljina i soba. Tim se osigurava zdravlje i život mladog naraštaja. Blago svakome ko tu potrebu kao zakon vrši.
Njima je dužnost, da se neprestano brinu da omile djeci stvarni rad, čistoću, iskrenost i bratsku ljubav prema svima ljudima i narodima; dalje navikavati djecu da rade i govore samo ono što je istinito, pravedno i korisno za sve ljude, pa naviknuti ih da jedu, piju, nose i izrađuju samo ono, što je nužno za usavršavanje i održavanje tjelesnog, umnog i moralnog zdravlja i opšte sreće. S toga netreba im davati darove kao dosad u vidu pomodnih haljinica, šešira i ambrelčića, nego u vidu valjanih knjiga, alata i mašina, s kojima se razne domaće namirnice izrađuju i usavršava tjelesno, umno i materijalno zdravlje. U oči svadbe nek ih ne spremaju sa novčanim i luksuznim mirazom, nego sa znanjem i spravama o kućenju kuće i vaspitanju djece. To je najmoralni miraz i dar.
Navikavati djecu i veću omladinu u školama i van škola da svakoj društvenoj pojavi iznalazi uzroka, pa da je sama, kako može i u društvu s nastavnikom ili roditeljima, ocijeni; tako će naučiti samostalno i slobodno misliti i raditi.
Roditelji i učitelji moraju još truditi se, da pokažu djeci sve štetne posljedice kakvoj rđavoj navici, nastojati da dijete kako god ne zapadne u kakav porok: pušenje duvana, pijanstva, luksuznog i pomodnog života, lumpovanja i drugo. O svemu tome treba ih ubijediti stvarnim razlozima, živim primjerom.
Zabadava su sve opomene, prijetnje, kaštige, kao i sva druga svjetovanja, dok i sami roditelji, učitelji i zapovjednici društva te poroke, mane ne ostave; jer djeca drže da je to dobro i pohvalno, uputno i gospodstveno, kad to njihovi stariji upotrebljavaju. Djeca zdravo vole podražavati ono što vide da drugi čine. Deca od prirode nisu ni hrđava ni dobra. Ona su onakva kakvo je društvo, u kome žive; ona su sušti proizvod društveni. Idimo mi, društvo, putem zdravoga razuma, istine i poštenja, pa će zacijelo i naš porod, naša omladina, poći putem razuma i pravde.
I na posletku, dijecu treba naučiti da sva dovde navedena zdravstvena pravila, koja su svedena u 16 članaka duboko zapamte kao računske brojeve i da ih u životu svome tačno prema zahtjevima najnaprednije nauke vrše. Škola i porodica dužni su pred narodom i čovečanstvom, da oko svega dovde navedenog ozbiljski misle po posluju. To im je sveta dužnost. I tek oni roditelji i učitelji, državnici i upravljači tu svetu dužnost vrše, koji svoj i svoga narod porod i učenike tako razviju i njeguju, upute i nauče.
U to ime, vrijeme je bilo još odavna da se narodi osvijeste te da vojni budžet — budžet ubijanja i rušenja unište i preobrate svu tu ogromnu sumu na stvarno izučavanje i razvijanje mladog naraštaja, budućeg ljudstva, i na podmirivanje najprečih potreba narodnih. Mnogi čitalac rećiće: to je vrlo dobra pouka, ali šta ćemo, kad sirotinja, koja zauzima ogromnu većina ljudstva, nema ni sredstva ni znanja da može i da zna živiti po zahtevima zdravstvenih pravila. Tome velimo: Nek ogromna većina ljudstva sazna uzroke svojih nesreća i način kako ljudi u sreću i bratstvu živiti mogu; pa neka u to ime ukine sve, ama baš sve, što neide na opšte dobro i pravu sreću sviju društvenih članova svekolike čeljadi naroda i ljudstva; pa neka uredi društvo i školu, po načelima najnaprednije društvene nauke, o čemu je i pisac ovih redaka opširno govorio u knjizi: „Put srećnijem životu“, i pri kraju na novo preštampane knjige: „Putovanje unakrst oko zemlje“. Dok se društvo, narodi, neurede po nauci koja je tamo izložena, dotle nemože biti opšte narodne i ljudske sreće i slobode, dotle će samo majušna manjina imati svega u izobilju čak i u tome da se razmeće u raskoši i neumjerenosti, a golema, većina radnog ljudstva trpi će svakojake oskudice kao što i danas trpi na sramotu onih koji zakone pišu i njima upravljaju, pored toga što ono radi od zore do mraka, izrađujući svekolike namirnice društva i stvarajući svojim nažuljanim rukama veliku zgradu kulture ljudske.