Knjiga za narod ili Stvarni domaći učitelj : rukovođa za zdrave i bolestne, za stare i mlade, roditelje i učitelje, seljake i varošane : po raznim naučnim i opitnim, domaćim i stranim izvorima / napisao, sabrao i priredio Vasa Pelagić. – Popravljeno i duplo umnoženo izdanje. – Beograd : 1881.
Prvo izdanje ove knjige razprodato je brzo u više od 2000 komada. Nužno je bilo da se ona iste godine i po drugi put preštampa. Ali to nijesam mogao učiniti zbog štampanja drugih mojih knjiga, a i zbog toga što sam odlučio daje popravim i duplo uvećam. Sad, kad joj se navršuje godina i pô dânâ od njene prve pojave u narod, dajem je ovako popravljenu i duplo umnoženu narodu u ruke, u 3000 i više komada. (Prvo izdanje iznosilo je 10 a ovo 21 tabak.)
Želeći da ona podstakne gospodu „specijaliste“ te da oni na skoro izrade i narodu u ruke predadu take valjane knjige, koje bi svojim odabranim poukama, i obilatijim i boljim sadržajem, stavile u senku nevidiša i zaboravnosti ovog mog „stvarnog domaćeg učitelja“. Ali jadno nam je u njih pouzdanje, jer malo ih ima da dostojno odgovore svome pozivu.
Pa eno čak i onî doktori receptaši koji prije nešto malo radiše, pa i nadri-kritičarski nasrtaše na moju knjigu i mene, eno ih tako brzo ostaviše ljekarsku medicinsku struku, pa na žalost uređuju u Sarajevu zvanične novine, kao što čini dr. Ivan Popović; a dr. Rozen agitira u korist Bontu-a.
Taki nadri-kritičari pokrenuli su čak mirnoga doktora Milana Jovanovića, da im javno reče da nepravedno i neznalički napadaju na ljude vrijednije i bolje od sebe. Doktor Milan Jovanović poznat je kao srpski književnik, kao ljekar kneza crnogorskog i kao valjan profesor u tri biogradske škole.
Između ostalog, evo šta on veli za ovu knjigu u 11. i 12. broju „Srpske Zore“, za 1879 godinu u velikom članku svome, koji nosi naziv: „Narodnoljekarska književnost“. On kaže: „U tome se razmimoilazim sa piscem kritike, a vidim se na istom polju s Pelagićevim „stvar. domaćim učiteljem“, ma da sam uvjeren da se tome najmanje nadao sam Pelagić.“ Dalje veli kritičaru mome: „Nebudi nam žao, ako se laik u medecini (nedoktor) Pelagić, koji je obišao sve krajeve srpstva, i vidio jad i neznanje u narodu, pustio da se bori protivu i s tim užasnim neprijateljem narodnoga bijća. Kad bi rodoljub naš mogao učiniti, da svaki zna toliko o životu potrebama naroda, koliko Pelagić zna: naš bi narod danas bolje stajao no što stoji. Neka, dakle, Pelagić, u dobri čas, piše sve što misli da valja znati narodu; neka ga uči paziti na život i čuvati od zlih uticaja; pa ako i reče koju više, bez koje bi moglo biti — prosto mu bilo. Ja ga moram pravdati iz dva uzroka“ itd.
Tako je eto rekao čuveni doktor M. Jovanović u pohvalu prijašnjeg „Domaćeg učitelja“, koji je daleko manje vrijedno od ovog popravljenog i duplo umnoženog drugog izdanja.
Ovo navedoh ne u ime hvalisanja, nego u ime same stvari, i u ime onih što su suviše brzi napadati na sve ono što se nebavi „naučnim djelima“ i koji, veselnici, ne znaju da „naučna djela“ nevrijede za narod ništa bez popularnih, prosto napisanih dijela.
Poštenim i prâvim doktorima-učiteljima ne samo da neće krîvo biti na knjige ovake vrste, pa ma kako se one sudarale s njihovim interesima, nego će sa njima još zadovoljni biti, zato, što će one i pri čuvanju zdravlja, i pri liječenju bolesti i pri kućenju svoje i narodne kuće vrlo mnogo koristnih pouka i savjeta narodu dati.
Još nešto moram napomenuti:
- Mnogi prebacuju mi da činim u pisanju mnoge omaške koje se sudaraju sa pravilima gramatike i stilistike. Taku gospodu upuđujem da čitaju djela Stojana Novakovića, Jove Boškovića i slavna djela Milovukova. Tamo će naći duboko znanje gramatike, sintakse i stilistike. A moje knjige neka čitaju oni ljudi, koji vele da mnogo bolje razumijevaju i više čitaju moje spise, no djela pomenute gospode. Neka znaju, gospoda kritičari, da je vrlo lijepo znati pisati po pravilama gramatike i stilistike, ali, kad dublje promisle priznaće i to, da je kud kamo preče i mnogo teže pisati po pravilu pravde i istine, i po neodoljivom pravilu potreba narodnih. Poslanici naroda: Ranko Tajsić, Milije Milovanović i Dimitrije Katić neznaju gotovo ništa iz gramatike i stilistike, ali njihov govor i pisanje vrijedi više od hiljade najboljih gramatičara i stilističara. Narodu mogu pomoći pravični i stvarni savjeti i poštena djela, a ne formule kojekakvih sitničara i stilističara i stručno znanje gramatike.
- Neki opet prigovaraju mi kao da ja poričem važnost nauke, kad stavljam narodno ljekarstvo uporedo sa praktičnom doktorskom, „naučnom“ medicinom. Neka se umîrê i neka oproste ta gospoda kritičari. Ja time ni u koliko neporičem svetu i veliku važnost nauke; njoj čast i poštovanje kao i onoj čestitoj braći doktorima, koji na osnovu higijenskih i fizioloških zaktjeva poriču sav postojeći nepravedni društveni poredak pa traže da se društvo uredi prema zaktjevima pomenutih nauka. Ja nauku toliko poštujem da sam u ime njenih vječnih istînâ dao ostavku na krupno gospodstvo-arhimandritstvo, pa kroz to i na vladičanstvo, koje mi je već ukazato bilo; jer nijesam bio niti sam sad voljan ostati u zvanju, koje propovjeda neko tajanstveno carstvo „sveznajuće i svemoguće sile“, za oblacima, koje je načičkano sa nekim grješnicima u paklu, i pravednicima u raju, sa golišavom i krilatom djecom — anđelima i rogatim đavolima. Ljudi, koji se sa požrtvovanjem bore protivu takih religioznih špekulativnih izmišljotina, i protivu sviju postojećih nepravednih uredaba i zakona, nijesu i neće biti protivu tačnih (ekzaktnih) nauka. A u praktičnoj medicini nema te tačnosti. Ona dâje za jednu bolest više raznih lijekova, radi proobe. Take proobe čine i babe, ali bar daleko jevtinije i sa manje opasnosti. Ako bude potrebno ukazaću po imence koji take proobe čine kao i one, kojima pomogoše narodne ljekarije pošlje nemoći doktora receptaša. Neće zgoreg biti, ako napomenem ovde da ja evo već 25 godina živim potpuno zdrav i voljan bez doktora receptaša, i to pored toga, što sam đačkim životom toliko porušio bio zdravlje, da su mnogi držali, e ću od jektike umrijeti; i pored toga što sam toliko ogovaran, proganjan i zatvaran bivao od onih koji narod ugnjetavaju i globe, a istinitu i pravičnu riječ mrze, gone i satiru. Za to mogu blagodariti jedino: marljivom vršenju zdravstvenih pravila, koja su u ovoj knjizi izložena, koja nijesam naučio od doktora-receptaša nego od doktora-učitelja. I sami doktori racionalne (razumne) škole poriču važnost i moć medicine. U tu školu spadaju i učevni i čuveni doktori: Esterlan, Ed. Rajh, Bok, Molešot i drugi. Oni otvoreno tvrde „da praktična medicina ne stoji na tvrdoj osnovi i da joj je napredak iluzoran. Rezultati sviju ispitivanja na polju medicine ispali su najjaloviji“.1 Svi doktori iz racionalne škole hoće da se doktori manje bave sa pisanjem recepata, pa da postanu učitelji naroda, a to će učiniti tek onda kad budu pomoću nauka: fiziologije i higijene, ekonomije i sociologije ispitivali i odklanjali one uzroke, zbog kojih dolaze tjelesne i umne bolesti, moralne rugobe i materijalne nesreće. Dok postojali budu uzroci biće i pojava, dakle i sviju pomenutih bolesti. Tu nepomaže doktorska medicina i praktični doktori, nego pravična organizacija râda i društva, odmora i uživanja. Kad bi sve doktore zagrijevala i oduševljavala misao istine i pravde, oni bi mogli na osnovu higijenskih i fizioloških zaktjeva mnogo, vrlo mnogo učiniti svuda pa i pod vladom najkruće despocije. Nezaboravite gospodo, da su: Pariz, London, Rim, Petrograd, Beč, Trst, Pešta, Berlin i Moskva puni doktora i apoteka, bolnica i ljekarskih društava, pa eno tamo ima, srazmjerno, više kržljavog i bolestnog, sirotnog i nesrećnog svijeta, nego ma đe na drugom kraju. Nek vas, gospodo, bar to uvjeri, da neuznosite mnogo vašu „naučnu“ medicinu nad narodnim ljekarstvom. S toga pustimo narodu da se on liječi sam sa svojim oproobanim lijekovima, a vi, ako poštujete narod i nauku, budite mu samo uči i naperite svu vašu ûmnu i tjelesnu snagu protivu postojećih društvenih nepravdi i gluposti, i učinite sve što ste u stanju, da s nama zajedno stvorimo u društvu onaku organizaciju nastave, râda, odmora, uživanja i uređenja, koja će potpuno odgovarati velikim zaktjevima fiziologije i higijene, zaktjevima opšte sreće sviju društvenih članova. To je sveti zadatak svima i svakome, a naročito onima koji se naukom bave. Poslušajte, gospodo, bar one doktore koji složno sa doktorom Rajhom vele: „Društvene nepravde stvaraju rđave naklonosti, one idu na ruku zločinstvu i podrivaju moral, a to skupa umnožava sirotinju i malaksalost, odkuda se umnožavaju razne i strašne bolesti“.
- Ima ih dosta i takih, koji smatraju moje spise za dobre, i u istini koristne za narod, ali prebacuju mi, što često u pisanju ponavljam jedne iste mîsli i predloge, koje sam na drugom mjestu napominjao. Na to velim ovo: Kad bih u interesu moje kese, ponavljao molitvice, koje ne samo što nikome ni ljeba ni s ljebom dati nemogu, nego oduzimaju čoveku i vrijeme, i pamet i novac: Kad bih ponavljao sadanje paragrafske zakone, koje opterećavaju narode i ljude rekrutiranjem i teretima i koji pravičnu i istinitu riječ u lance okivaju i osuđuju: onda bi se stidio ponavljanja i jednom pomenutih mîsli i predloga. Ali ovako moje ponavljane i dopunjavanje ni malo me ne žalosti; Želim da me ta pogrješka do smrti prati, jer ona ima poštenu i koristnu namjeru — namjeru da predlog bude što življe primljen, da iznešena mîsao što jačî upečatak ostavi u čitaocu. Pri tome, neka znaju gospoda kritičari da je vješto udešeno ponavljanje. „povtoravanje“ jedan važan zaktjev nauke — pedagogije. U prirodi vidimo vječito ponavljanje. U svjetskoj književnosti koja predstavlja svu kulturu ljudsku, ponavljanje i dopunjavanje je obična i nužna stvar. Ponavljanjem i dopunjavanjem skrpljena je i sagrađena svekolika kulturna zgrada ljudska. Da se pisci svijetske književnosti nesluže metodom ponavljanja, to bi se sve nauke mogle iskazati u jednom velikom naučnom leksikonu, kome bi trebalo samo radi dopuna pridavati mjesečni dodatak, pa mirna krajina. Ali to neide, nego se gotovo jedne iste mîsli na hiljadu načina u raznim knjigama ponavljaju, podgrevaju, dopunjavaju i razjašnjavaju, te time se stvara priliv civilizacije. Ponavljanje, dakle, gospodo s dopunama nije štetno. Ponavljajmo slobodno što je koristno, istinito i pravično, a zaboravljajmo, ah, zaboravljajmo samo ono što je nepravično, nekoristno i lažno, pa nikada nećemo učiniti štete bližnjim svojim, pa ma kako se ogriješili pred pravilima gramatike i stilistike, pred pravilama „naučne“ školske logike i uobičajene formalnosti.
Eto, sa tog gledišta ja počinjem i radim.
— V. Pelagić. Na savin-dan 1881.
- Vidi: „moralna higijena“ od Eduarda Rajha, strana 8, prevod Dr. Jovana Danića. ↩︎